|
|
Propalica
25.10.2007., četvrtak
Inducirani povratak
Znaš ono, kad posegneš za rosnom, hladnom čašom piva, sam put ruke je prepun iščekivanja, neizvjesnosti – hoće li ruka ostati dovoljno mirna da pogodi pravo mjesto? Ali, to nekako brzo prođe, u većini slučajeva se ruka približi i parkira taman na pravo mjesto, ponekad nezgrapan potez uzrokuje prolijevanje čaše – ali, za prolivenim se nikad ne žali! Sve je to više-manje nebitno, najbitniji je onaj trenutak – trenutak učvrščivanja čaše i osiguravanja njene pozicije u vlastitom stisku! Jer, sad ste već blizu, postaje ozbiljno! E, sad, tu je najbitnija preciznost i osjećaj! Ne možeš sad nakon sveg tog dosadašnjeg truda preslabo stisnuti čašu, da bi se njen sadržaj sav prosuo u nepovrat! Najveća je pogreška mrvicu preslab stisak, jer tada čaša sklizne samo trenutak prije prinošenja usnama, prolijevajući se po cijelome tebi, po bradi, rukama, krilu, uglavnom, svemu! Uz taj glupi osjećaj 'tako blizu' još se i sav, da oprostite, zasereš i ispadneš budala! Neki bi rekli da prečvrst stisak nikako ne može biti loša stvar. E, tu griješite, dragi moji! Jer, iako su čvrste i praktički nesalomljive, jako su nezgodne i skliske, čak i dok su u potpunosti suhe! Ovdje su posljedice slične, uz vjerojatnije razbijanje i posjekotine... Ne treba žaliti za tim i takvim nesretnicima... Savršen prilaz, ne baš teška zadaća, savršen stisak, eh, malo teža. Ali, ako ste uspjeli, skoro sve su prepreke uklonjene, i ako zlaćana tekućina krene svojim, uvijek presporim, putem do krvotoka, nema tog užitka koji se može mjeriti s tim! Jedino preostaje – ponoviti postupak, svaki put je sve jednostavnije ne pogriješiti, ali, oprez! Opasno je previše se opiti, ili, gore, postati previše samopouzdan, tada sav trud nepovratno nestaje! Slijedite te upute, i vaš život će biti neupitno bogatiji! Napomena – neki ljudi vole isprobavati razne vrste, čaša i okusa, iako je tako veća mogućnost raznih komplikacija, od balansiranja s raznim oblicima, načinu ponašanja sadržaja i svemu tome, ja, osobno, ostajem vjeran jednoj, ali ne iz straha od pogreške, nikako, nego radi savršenog omjera užitka i opijenosti, do kraja!
|
21.05.2007., ponedjeljak
Na temelju propuštene noći
Nešto što me se najviše dojmilo u tim trenutcima bila je nevjerojatna opuštenost atmosfere. Dakako, neki su si pomogli postići to stanje, ali nevjerojatno je što je to svima pošlo za rukom savršeno, bez greške. Karikature poslagane jedna do druge, neke nasuprot njima, neke vrebajući iz prikrajka, svaka po sebi posebna, svaka podjednako nebitna, sve na svoj način zabavne, savršeno i prirodno raspoređene po svom značaju. Zanimljivo je kako se red stvorio sam, kako su svi šutke prihvatili ulogu sebi namijenjenu, kako je zrak bio prokleto zagušljiv. Nikome nije smetalo, dapače, svi su davali svoj doprinos čak i tom sitnom i nebitnom detalju. Aura nam je poprimila istu boju, različitog intenziteta i nijansi, prelijevajući se kako su se riječi kretale, pojačavajući se svakim gromoglasnim smijehom svakoga ponaosob. Da, ponekad život zna biti blagonaklon, ponekad se pronađe trenutak koji uspije napuniti poluprazne baterije posustalog optimizma, baš u trenutcima kada to najmanje očekujemo, baš na način na koji nikada ne bismo pogodili da je moguće učiniti, baš pomoću ljudi za koje nikada ne bismo rekli da su u stanju to učiniti. Rekao bih da je to sreća, da vjerujem u nju, rekao bih da je sudbina, da nisam siguran da je toj riječi pripisano toliko malo značenje u usporedbi s onim što uistinu pokreće svijet i sve ostalo što postoji i što mislimo da postoji. Da, vjerojatno ćete pomiješati ova posljednja dva pojma, neka, nije problem, jer možda sam u biti ja taj koji im ne zna pridjenuti pravo značenje. Mislim da su i velike i male stvari precijenjene, sreću i užitak ne treba tražiti, nego nalazimo u onoj zlatnoj sredini, u sredini savršenog reda i odnosa baš svih tih 'malih' i 'velikih' stvari. To je nešto što je nemoguće stvoriti, što ne treba tražiti, može se samo osjetiti, ako je sreće, samo shvatiti važnost i značaj trenutka, te ga pokušati upiti svakim osjetilom koje je u tom trenutku još aktivirano. Ne znam, možda griješim, možda jako dobre stvari protokom vremena u našim umovima postaju genijalne i neponovljive upravo zato da bismo imali to nešto što nas pokreće, nešto što nas tješi da smo se približili savršenstvu. A možda su samo toliko intenzivne da naša tijelom oslabljena osjetila nemaju snage upiti ih sve odjednom pa samo protokom vremena možemo lagano slagati dijelove slagalice na svoja mjesta da bismo tek tada mogli uživati u cjelovitoj, tek minimalno subjektivno prilagođenoj, slici velikog trenutka. Ne znam, opet ne znam, samo promatram, promatram i smatram..
|
19.04.2007., četvrtak
Preokret #3
Pljunuo sam žestoko. Barem sam pokušao, naime, brada je, kao i uvijek, pokupila veći dio sadržaja. Nema problema, rukav je uvijek spreman, na mjestima gdje se ja krećem, značenje riječi bonton je nepoznanica. „Gdje si gušter!“ Samo sam se nasmijao Malom na taj komentar, onim smiješkom koji govori „Joj, hvala ti što si me primijetio!!“ a u biti znači „E, dečko moj, komentari su ti toliko glupi da nemam riječi, kao, uostalom, na bilo koju riječ koja izleti iz tebe!“ Iako je, na kraju krajeva, bio u pravu. Sjedio sam na hladnom betonu s grimasom na licu, a ipak pohotno uvlačeći svaki dim napola izgorjele cigarete. Sunce je nemilosrdno udaralo, i prve kapljice znoja lagano su stvarale ljepljivu masu kose i prljavštine ispod neugledne vunene kape. Neka, mora postojati način da se istaknem, iako je to isticanje u apsolutno glupom kontekstu. Barem sam tjerao ljude da posumnjaju u moju "normalnost". Naravno, ako je itko i pomislio da ima trunke normalnog u meni nakon nekoliko minuta razgovora, bolje rečeno druženja sa mnom, jer, razgovor baš nije nešto u čemu ja volim ili znam sudjelovati. Samoća, to je sve što sam ikada tražio, pustite me na miru ljudi, ne mogu vam pružiti ništa, a još manje toga vi meni možete dati. Ustao sam u maniri šezdesetogodišnjaka, nasmijao se glasno nekoj prolaznoj, samo meni znanoj misli, te krenuo prema porti. Nakon godinu dana napokon je došao onaj, prije tako čest, nagon za bijegom. Godinu dana zakopan u provinciji, trateći svoje misli, bacajući ih u prazno, nedovoljno snažan da bi ih upotrijebio, pa makar i na način da dopustim bilo kome drugome da ih vidi. Portir je nešto vikao za mnom, samo sam mahnuo rukom "Ne vraćam se više, reci onima". Na to su svi spali. "Oni". Kada malo bolje promislim, i zamjenica je previše, nije to moj svijet, nikada nije bio, nikada neće biti, kvragu, potrudit ću se da nikada ne postane! Motor je već lagano brujio, zagrijavao se za laganu polusatnu vožnju, dok su prvi taktovi Doorsa lagano smirivali moje misli. Lagao bih kada bi rekao da volim glazbu, mislim, ok je, ali ja volim pjesme! Riječi nisu bitne, riječi nikada neće i nisu bile bitne, želim izazov mom, od cigareta napola uništenom, samoukom glasu. Dok sam odlazio u nepovrat i shvaćao da sam opet, već niti sam ne znam po koji put u svom kratkom dvadesetdvogodišnjem životu, uspio postići da me svi zamrze, gorko sam se nasmijao sudbini, te pritisnuo gas. Ništa kao brza vožnja, u kombinaciji s dobrom glazbom, pardon, pjesmama, ne može tako brzo i učinkovito smiriti moje misli. Isključio sam se, dok je Jim počinjao "Keep you eyes on the road.."…
|
11.04.2007., srijeda
Preokret #2
"Ja tražim ljubav" rekao je prvi. "Želim znati smisao života" pomalo rezignirano je izjavio drugi. "Tko sam ja?!?!" zavapio je treći. I tako u nedogled, sve ponavljajući se, prolazili su likovi u potrazi. Pitao sam se, zašto pitaju mene, zar ne znaju da niti ja ne znam kojim putem ih poslati? Zar ne znaju da je jedini razlog tomu što se ne mičem sa svog srebrnog trona taj što jednostavno nemam ideju kuda poći? Pomislio sam na tren da zapovjedim čuvarima da poredaju sve te šarolike molitelje u vrstu, te da odrade vježbu gađanja. Tupim strijelama, dakako, no ipak učinkovito. Ali, već sam mogao pretpostaviti koliko bi dosadno i besmisleno bilo sve to, no jedino što sam imao je nasumično bacanje svih, pa čak i najglupljih i neizvedivih ideja, na razmatranje vrhovnom sudu svojih misli, onom istom neodlučnom komadiću sebe od kojega su svi tražili neku vrstu donošenja odluka, preuzimanja odgovornosti. Shvatio sam da je bilo dosta za taj dan, zgrabio punu mješinu vina, naime, uvijek je jedna puna morala stajati s moje lijeve strane, te raspustio znatiželjnike. Sat vremena sam izdržao, nešto više od prosjeka, ipak sam se osjećao dobro potaknut tom činjenicom. Lagano se gegajući pritisnut trbušinom i nemalim prsnim oklopom, nosio sam ga efekta radi, odlučio sam usput skrenuti do svog najdražeg pjevača. U biti, ostao je jedini, druge sam dao pogubiti nekoliko dana ranije, nikada nije dobro imati zavidne ljude u svojim redovima. Iako, ni sam Mono nije bio savršen, naime, upravo je jedna od novih služavki izlazila iz njegovih odaja namještajući dugu zlaćanu kosu. Najmanji problem, zapamtio sam je, iako je bila plava i rasna kao i sve djevojke u ovom od bogova zaboravljenom kraju. A ako je slučajno ne budem prepoznao, ritualno ću žrtvovati dvije-tri u slavu bogova, tek toliko da znaju gdje im je mjesto. Dalje od mojih stvari, u svakom slučaju. Neki ljudi nikada ne nauče, jedan od uvjeta mog služenja u krvavoj brdovitoj provinciji je u biti vrlo jednostavan – Svi užitci koje poželim su moji i samo moji…
|
09.04.2007., ponedjeljak
Preokret #1
Dan je bio iznenađujuće topao. U kasnom proljetnom poslijepodnevu sunce se bližilo svom počinku. Nekoliko metara ispod mene, jedina osoba koja je mogla i znala zračiti jače od zvijezde, svoj počinak je već našla. Stajao sam nijemo zureći, svjestan da moj život više nikada neće znati što je prava toplina, što je ljubav. Oronuo kao svakog dana svog života do trenutka kada je ona ušetala u njega, lako poput povjetarca, kažu. Prije snažno kao uragan. Nisam se mogao primorati dozvati sjećanja, samo sam osjećao prazninu, i odjek svojih misli u njoj, tamo gdje su riječi moje drage uvijek znale uzvraćati. Sada su bile nijeme. Iako sam je volio zvati svojom dragom, čovjek čija je bila stajao je nekoliko koraka od mene. Pogledi su nam se samo jednom sreli, dovoljno da shvatimo da ipak oboje pripadamo ondje. Nikada nismo prozborili niti riječi, nismo planirali početi sada, kamoli sada. Bili smo svjesni toga da niti jedan čovjek na cijelome svijetu nije dovoljno velik da posjeduje punu snagu Nje. Odlučila je biti njegova, ali ipak je jedan komadić sebe čuvala samo za mene. Koliko god sam je volio zbog toga, proklinjao sam njega izjedan ljubomorom, što ima toliko više. Dva čovjeka, najjači među najjačima, nisu mogli imati tu ženu. Toliko, i još mnogo više, snage je nosila u sebi..
|
17.02.2007., subota
Odjeci..
U dubinama misli izgubila su se sjećanja, nestala osjećanja. U prebiranju želja zamaglili su se ciljevi, u traganju za nadom stvarao se očaj. U želji vizije svjetla nestao je osjećaj tame, toliko je iluzija bila snažna. Voliš li me? Pitao sam. Jesam li ikome potreban, želio sam znati. Možeš mi pomoći, osjećao sam, da želiš, nadao sam se. Često sam ti upućivao riječi, nadajući se odgovoru, čeznuvši sa dodirom. Ponekad su riječi dolazile, izgubljena smisla, značenja neznana. Jesi li to ti, Bože! Kriknuo sam. Iz zakašnjele izobličene jeke shvatih, ipak sam to oduvijek bio samo ja. Jesu li točni odgovori oni koje želimo čuti, ili upravo oni koji se toliko razlikuju od očekivanog da baš zato moraju biti točni? Ili pak oni koje mislim da drugi žele vidjeti, da prema drugima treba stvarati mjerila i krojiti snove. Ili živjeti onako kako bi svi željeli a nitko se ne usudi, jer je nemoguće. Vrijedi li pokušati? Zašto? Jedno želim biti u mogućnosti reći kada se i posljednje zrnce prepusti neumoljivoj konstanti gravitacije – "Bio sam vjeran sebi.. Gotovo uvijek.." Shvatiti da žalim samo za onim trenutcima kada to nisam uspijevao biti, ne za onima u kojima bi drugačiji postupci donijeli poželjnije ishode, ne. Biti vjeran sebi, nije to smisao života, samo temelj, glavni uvjet koji bi trebao biti ispunjen da bi i sam pokušaj naziranja djelića smisla i razloga postojanja jedne osobe u jednom trenutku na jednome mjestu mogao započeti. Smatram. Ili pokušavam. Možda sanjam, ali možda tek u snovima možemo pronaći snagu da bismo preživjeli nemani jave ne pokušavajući ih izbjeći ili lažno nazivati. Ne sakrivam se, samo je ponekad potrebno zaklopiti oči da bismo bolje vidjeli. Ponekad je zvuk snažniji kada se začepe uši i pažljivo osluškuje svaki pokret i odjek valova zarobljenih u šupljinama mozga. Ponekad je šutnjom potrebno naglasiti riječi. Često je potrebno skrenuti u suprotnom smjeru da bismo sigurnije stigli do cilja. Sada? Sada samo treba zašutjeti..
|
22.01.2007., ponedjeljak
San..
Znaš, pisao bih, znaš, pisao sam, ali nekako ne pronalazim smisao u tome.. Teško je uopće pronaći smisao u bilo čemu, čemu se truditi? Riječi jesu moje igračke, rekao je jedan veliki čovjek, ja bih rekao da se one igraju mnome.. Lijepo je živjeti u iluziji, lijepo je dodjeljivati samome sebi moć, ali toliko lažno.. Lijepo je nadati se i misliti da riječima ili bilo čime drugime možeš pomoći nekome, dok u biti čezneš za time da netko samo poželi pomoći tebi.. Lijepo je pričati u trećem ili petnaestom licu, kada svi znaju da se radi o tebi, o meni, još jedna laž od mnogih, čestih.. I sada sam stao, promatram druge, toliko sam ih pljuvao, a toliko su jači, iako im mnogo treba, na kraju krajeva svi postignu svoj cilj, barem se kreću.. A ja, siguran samo u jednu stvar, i to je mnogo, priznajem, ipak ne činim dovoljno da bih se barem pomaknuo prema njoj.. Krećem se lagano u drugim smjerovima, siguran u pogrešnost istih, barem u kontekstu moga postojanja, ali ne marim, marim, ali ne činim ništa da bih ispravio zabludu, već ju hranim, griješeći, nadam se ne nepovratno, iliti, nadam se povratno.. Sve se da ispraviti, ali sjena počinjenoga uvijek leži nad nama, dostupna svima, podsjetnik nama.. I tako, bacam riječi nasumce, znajući da su nebitne i ružne, iako sam uvijek znao dati više značenja jednoj riječi, previše možda.. Ali, svi mi želimo biti.. Samo se načini ponešto razlikuju, iako ne pretjerano.. Jednoga dana ću možda naučiti svoje ime, za sada, pozdrav od propalice.. Bože, kako strašno melodramatično!
|
13.12.2006., srijeda
Biti..
Izgubljene misli izgubljenog čovjeka.. Zar ova rečenica nije primjenjiva na sve nas? Tko sam ja, tko si ti, da kažemo da znamo što činimo, da smo apsolutno uvjereni da svaki naš korak vodi, zacrtanom i predvidljivom, cilju predviđenim sudbinom? Svatko od nas sam bira svoje ciljeve, svoje putove, svoje nade i snove.. To je najviše što možemo učiniti, pokušati biti gospodari svoje sudbine.. Kako možemo znati da činimo dobro svojem bližnjem ako ga pokušavamo odvratiti od puta kojim je on odabrao krenuti? Jedino što možemo je pružiti ruku i reći "Ovdje sam, ako me želiš." Osobno se ne usuđujem ništa više, svatko od nas osobno ne bi trebao pokušavati ništa više.. Ili je ova rečenica u suprotnosti same biti ove priče? Ne, to je samo misao proizašla iz zrnaca mudrosti i ludosti koje sam pokupio lutajući mnogobrojnim bezimenim pravcima.. Stvar je u tome što ih ne mogu razlikovati, niti, zasad, želim.. Želim samo kretati se, jednoga dana možda ugledam nešto vrijedno ukrštavanja puta.. Do tada se, ako želite, divite prelijepom nesputanom slobodnom padu vašeg Propalice..
|
30.11.2006., četvrtak
Upitnik..
Već odavno zaboravljen svitak privukao je pažnju krajička moga uma na zgužvanom letu u smeće.. "Vrati to" rekao je gad.. Vratio sam, pročitao odavno zaboravljene riječi, zamaglio si pogled, iskreno, nakon toliko vremena.. Ponekad tako beznačajne stvari nakon protoka.. nečega i svega ..poslože djeliće na svoje mjesto.. Dvije-tri beznačajne riječi sada, mogu toliko toga razjasniti mnogo kasnije, kada se onaj prazan prostor popuni, kada se stvori podloga dovoljno jaka da može zadržati snagu misli odavno uhvaćene, već gotovo izgubljene.. Prava stvar u pravom trenutku.. Koliko snažnije se to čini kada znam da mi je cijelo vrijeme bila pod nosom, da sam bio toliko blizu njenog nepovratnog uništenja, da je samo jedan mali, gotovo nezamjetni upitnik, pomiješan sa neizmjernom urođenom znatiželjnošću, stavio tolike stvari na svoje mjesto? Hvala ti, upitniče.. Iako već pomalo shrvan, gledajući ogromnu pomiješanu slagalicu, neizmjerno mi je drago što je barem jedan dio jednog ugla sada složen.. Suluda sreća, zar samo to pokreće stvari? Sudbina? Bog? Više njih? Ne znam, ali lijepo mi se sprdaju, tko su da su..
|
29.11.2006., srijeda
Lovimo..
Izgubljen u besmislu filozofije, alkohola i cigareta, shvaćam da se vremena, što se mog stajališta tiče, nepovratno mijenjaju.. Shvaćam da moja djela ne prate moje riječi, jednako kao što shvaćam da moje riječi ne prate moje želje.. A moje nade? Jedan je shvatio nekako, jedan je shvatio odmah, nitko više ne može.. Nadam se da ne može, jer, ako netko može, zarobljen sam.. Trijada.. Od davnina poznato jest, trijada zarobiti srce i dušu može, trijada može dočarati.. Jednostavno, dočarati.. Naše riječi počesto zjape puste i same, naše misli ponekad bespućima lete u nadi da će pronaći barem malu udubinu u koju bi se mogle smjestiti.. Život, okrutan, vođen više silama tame nego ičim drugim, okreće leđa nama, smrtnicima, ostavljajući nas samima i u strahu.. Najiskonskijem od svih strahova.. Hoću li biti zaboravljen? Svi mi težimo zagrljaju, sada ili poslije.. Svi mi težimo zagrljaju sada, poslije će doći, sada će biti zaboravljeno, ali žaljenja nema.. Daj mi sada, daj da ga doživim u punini onoga što može biti.. Ili sam još samo jedan nadobudni sanjar, tragač, lovac magle, izgubljen, ulovljen u zamku krnje percepcije.. Ne znam.. Uvijek, kao najobičniji prepisivač, kažem da ne znam.. Možda zato što ne želim znati, možda zato što se bojim istine, možda zato.. Zato što nikada nisam niti znao gdje tražiti istinu.. Ili suprotno od toga!? Misli, prolazne, na brzinu otpuhane, zaboravljene.. Samo ne žele biti usamljene..
|
|
|